U mojoj školi, Privatnoj varaždinskoj gimnaziji s pravom javnosti, dan za terenske nastave, barem za one jednodnevne, oduvijek je bio petak. Tako je bilo i ovaj put. Iako je ovogodišnja terenska bila planirana za ponedjeljak, sudbina je htjela nastaviti tradiciju pa je odlučila da će to ipak biti petak.
S obzirom na to da nam je najdalje odredište bio grad Osijek, koji je udaljen nešto manje od tristo pedeset kilometara od našeg Varaždina, polazak je bio planiran u šest sati ujutro. Budući da se nisam baš nešto previše naspavala, odlučila sam malo odmoriti oči do Đurđevca, koji je bio naše prvo odredište. Nakon nešto više od sat vremena, probudili su me moji prijatelji iz razreda da bi mi rekli da smo stigli u Đurđevac. Bila sam podosta uzbuđena jer sam došla u svoj kraj – Podravinu. U Đurđevcu je u osam sati ujutro još uvijek bila jaka magla te se nije moglo vidjeti baš daleko ispred nas tako da nismo vidjeli nešto previše iz autobusa, ali smo ubrzo došli do muzeja koji smo namjeravali posjetiti. U pitanju je bio Muzej Grada Đurđevca u kojem radi simpatična gospođa koja nas je uvela u muzej i ispričala nam nešto o gradu Đurđevcu, o samom muzeju odnosno utvrdi, o slavnoj đurđevačkoj Legendi o Picokima te o poznatom španjolskom slikaru Salvadoru Daliju i njegovim djelima, koja su trenutna postava u muzeju i koja smo kasnije otišli pogledati. Kad se to sve zbroji, u Đurđevcu se nismo nešto previše zadržali. Iako nam je trebalo još dosta do Osijeka, put mi se nije činio toliko dug. Putem su učenici iz moje škole prezentirali svoje seminarske radove ili ako nisu bili na redu, pomno slušali što netko drugi izlaže te zapisivali podatke u svoje knjižice što je također jedna od tradicija moje škole. Već je bilo pola jedan popodne kada smo stigli u Osijek. Najprije smo malo razgledavali grad i posjetili Osječku katedralu te smo nakon toga imali slobodno za ručak ili što god smo drugo htjeli raditi. Neki od mojih prijatelja iz škole i ja smo otišli prvo na ručak i nakon toga na kavu s bivšim učenicama naše škole i mojim dragim prijateljicama koje od ove godine studiraju kemiju na jednom od osječkih fakulteta, dok su drugi vjerojatno također otišli na ručak ili možda kupiti nešto u neku trgovinu koje u Varaždinu nema.
Osijek kao grad čini mi se veoma zanimljivim, dio starog grada sliči našem Varaždinu, a onaj noviji podsjeća na grad Zagreb. Nakon svog tog razgledavanja, krenuli smo prema busu koji nas je čekao spreman za polazak prema Varaždinu.
Vivien Agata Furdi, 4. a
