Kemija je mnogim učenicima apstraktna znanost. Kako zamisliti nešto toliko sitno kao što je atom i još sitnije čestice u njemu, u vječnom plesu i pokretu? Kako uravnotežiti gotovo mistične formule i tajanstvene jednadžbe?

Problem je to s kojim sam se susretala u 4 godine, koliko radim kao nastavnica, dok nisam došla do jednostavnog rješenja: kemija je, između ostalog, predmet u kojem treba imati mašte. To ne vrijedi samo za učenike, vrijedi i za profesora koji im predaje.

Crteži, skice, modeli, umne mape - alati su kojima se učenicima može približiti zahtjevno gradivo.

Tu je i najmoćniji alat koji prirodne znanosti imaju, a to je eksperiment.

Kad učenik izvede vježbu svojim rukama i vidi rezultate svojim očima, jednadžbe i formule više nisu toliko mistične. Postaju bliske. Sve ono što su prije morali zamišljati postaje stvarno u eksperimentu, pred njima.

„Kemiju otkrivanjem“ upoznala sam za vrijeme polaganja nastavničkih predmeta na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Moram priznati da me se u trenutku dojmila.

Postavke su jednostavne - učenika suočiti s kemijskim problemom, navesti ga da razmišlja o njemu, postavi hipotezu i pomoću eksperimenta je potvrdi ili opovrgne. Tada je vrijeme za ponovno promišljanje o novim idejama i hipotezama.

Kroz vrijeme u kojem radim kao nastavnica ova metoda pokazala se najuspješnijom i najbližom učenicima. Naravno, stilovi poučavanja mogu biti različiti i treba ih znati pažljivo kombinirati. Ali ono što je srce kemije, njezin središnji dio, uvijek treba biti eksperiment.

Marina Kos Žmegač, prof.

nastavnica  kemije