Početak 20. stoljeća bilo je stresno i prijelomno razdoblje u svjetskoj povijesti koje je traumatično i snažno djelovalo na čovječanstvo, a osobito na intelektualce i poetske senzibilce. Iz te su se atmosfere razvila nova pjesnička strujanja, novi načini pisanja i stvaranja poezije. André Breton, Tristan Tzara, Filippo Tommaso Marinetti, Guillaume Apollinaire pjesnici su koji su stvarali ingenioznu poeziju izgubljenog pojedinca željnog krika i pobune.

U takvom su se načinu pjesničkog stvaranja okušali i učenici 4. a razreda koji su na kraju radionice zaključili da zaista nije lako biti pjesnik. Bolovi u zglobu od pisanja, čudni i opojni mirisi markera i flomastera, riječi zametnute i otpuhnute dahom, blokada kreativnosti i prsti umrljani ljepilom samo su neki od problema s kojima su se susreli.

Učenici su se u radionici mogli opredijeliti za četiri različita stila stvaranja avangardne poezije: konkretna poezija, automatsko pisanje, blackout poezija i cut-up tehnika.

A što naši pjesnici misle o svojoj poeziji?

Tena: ''Nije lagano, posebno kad si složiš pjesmu pa poremetiš raspored. Ali, ionako nije važno jer nema smisla.''

Matko: ''Pisati automatski je zabavno jer vas misli neprestano vode od jedne stvari do druge. Zapravo je pomalo kaotično i nema smisla, ali u tome je i bit.''

Emina: ''Konkretnu poeziju nije teško pisati, samo poredaš riječi da čine neki oblik.''

Njihove pjesme možete vidjeti u nastavku.